Pojedinačni iskazi u predivnom kaosu

Konac godine pred svakog glazbenog kritičara (i svakog iole ozbiljnog popkulturnog analitičara) donosi sličnu vrstu muke: kako u kratkim crtama iz predivnog kaosa zvanog popularna glazba izdvojiti znakovite događaje u proteklih dvanaest mjeseci? Rađa li se kakav novi glazbeni trend? Koji su koncerti obilježili godinu? Na koji su način društvene mreže preusmjerile zbivanja i može li se bilo što proglasiti ključnim, presudnim? Što ćemo za deset godina pamtiti iz dvije dvadeset i četvrte?

Budući da je u prohujaloj godini doista teško uprijeti prstom na nešto doista epohalno i monumentalno – globalno i u nas – preostaje nam da se poslužimo starim, neuništivim i jedinim uistinu postojanim ocjenjivačkim alatom, listanjem kvalitetnih albuma, premda je istina da je taj format u eri streaminga i algoritama nesumnjivo izgubio barem jedan dio negdašnjeg kulturnog statusa. Stoga je kritičar New York Timesa Jon Pareles u pravu kad u uvodniku osvrta na proteklu godinu tvrdi da u njoj nije zapazio bilo kakav dominirajući kolektivni glazbeni iskaz ili očiti pokretač zbivanja. Umjesto toga, redali su se „svrhoviti, iskreni, zahtjevni i nadahnuti pojedinačni iskazi“.

Već i letimičan pogled na upravo objavljene liste najboljih ovogodišnjih albuma u svjetskim online i offline publikacijama, od Rolling Stonea u SAD-u i NME-a u Britaniji, upućuje samo na jedan zaključak: 32-godišnja engleska pjevačica Charlotte Emma Aitchison, umjetničkim imenom Charli XCX, trenutna je kraljica euforične plesne sintetike, s bezrezervnom podrškom publike i kritike. Sadržaj njezina albuma Brat precizna je slika svega što trebate znati o modernoj glazbenoj sceni s ishodištima na klupskim podijima, svidjelo vam se to ili ne.

Superval Vol. 1 – vinilna kompilacija koja
okuplja najmlađe rock sastave

Profinjena elegancija

Govoreći o modernom ženskom popu, publici manje sklonoj agresivnim dance beatovima mnogo će se više svidjeti kako Billie Eilish zvuči na zasad posljednjem studijskom albumu Hit Me Hard and Soft, zbirci refleksivnih pjesama prošaranih različitim utjecajima, od elektronike do raskošno aranžiranog folk-popa i easy listening rocka s ruba jazza. Očito motivirana vlastitim unutarnjim dvojbama, Billie Eilish uz bratsko-suradničku pomoć Finneasa O’Connella protokom vremena ostavlja dojam sve zrelije glazbenice, posve neopterećene (pod)žanrovskim imperativima.

Općenito, u godini na isteku nije nedostajalo karizmatičnih kantautorskih pojava. Jedna od njih je Cassandra Jenkins, koja na posljednjem albumu My Light, My Destroyer pokazuje da glazba podrijetlom iz New Yorka ne mora uvijek biti nabijena neurotičnom energijom i radikalnim eksperimentima. Zvučna slika toliko je suptilna i pažljivo konstruirana da o urbanoj njujorškoj neurozi nema govora. To ne znači da pjesme nisu uronjene u emocije, no profinjena elegancija ipak je njezina primarna osobina. Teme variraju od duboko intimnih do kozmičkih, a glazba je u pravilu ugođajna, neka vrsta ambijentalnog, filmičnog dream-popa.

Omot albuma My Light, My Destroyer
Cassandre Jenkins

Odabir najimpresivnijih ostvarenja godine bio bi nepotpun bez albuma Mahashmashana. Potpisuje ga Father John Misty, rođen kao Josh Tillman, koji se od nekadašnjeg bubnjara Fleet Foxesa malo-pomalo uspeo do vrha prve svjetske kantautorske lige. Toplo i profinjeno aranžiran, pun raspjevanih, milozvučnih refrena suprotstavljenih apokaliptičnim motivima o kraju svijeta kakav poznajemo, te s uobičajenom dozom crnog humora, Mahashmashana briše granice između indie estetike i klasičnog mainstream soft-rocka na tragu Georgea Harrisona. Kao što je Tillman postao Father John Misty, tako je i Sturgill Simpson od prošloga ljeta postao Johnny Blue Skies i (nakon boravka u Parizu) snimio melodioznu posvetu country-rocku sedamdesetih, Passage du Desir; očito se nije šalio kad je u nedavnom intervjuu istaknuo Jacksona Brownea kao jednoga od heroja. I napokon, kratak popis preporučljivih kantautorskih albuma godine s globalne scene zaokružit ćemo s Lives Outgrown, prvim solo albumom Beth Gibbons, nekadašnjeg vokala trip-hop postave Portishead; radi se o djelu koje zahtijeva povećani udio slušateljskog angažmana, o nekoj vrsti komornih, krajnje intimnih i tjeskobnih ispovijesti, ugrađenih u ekscentričnu folk ovojnicu. Ipak, osunčano šestominutno finale budi nadu čak i u najtjeskobnijih duša: „Oh, Whispering love / Come to me / When you can“.

Album Mahashmashana Fathera Johna Mistyja
jedan je od najimpresivnijih ove godine

Neki novi klinci

Nije lako dati pouzdan odgovor na pitanje ima li nade za domaću pop, rock i ostalu glazbu – ili barem, u kakvome je stanju zatječemo na kraju godine. Središnje pozicije u mainstreamu još uvijek drže veterani (poput Psihomodo Popa koji su u travnju objavili vrlo solidan LP Vjerujem u čuda), što samo po sebi ne bi bila loša vijest kad bi se iz tame undergrounda makar sramežljivo nazirali oni koji će ih jednoga dana zamijeniti. Stoga bismo ovu retrospektivu, umjesto standardnom the best of listom domaćih albuma, mogli završiti jednim ali vrijednim ovogodišnjim albumom koji govori o nekim novim klincima. Postoji stari val, postoji novi val – a sada dobivamo i Superval Vol. 1 – vinilnu kompilaciju koja okuplja najmlađe rock sastave, njih deset, s istoimene (Superval) platforme nastale kao rezultat entuzijazma zagrebačkih učiteljica Ane Bajo i Antonije Radoš. Njihova ljubav prema glazbi i mladima dovela je najprije do festivalske prakse s tinejdžerskim izvođačima, a potom i do diskografskog dokumenta Superval Vol.1.

Ploča fascinira u dvostrukom smislu – kao kolaž raznorodnih žanrova (od pankerske energije Smrdljivih Martina i Željeznih pilula do artikulirane psihodelije odličnog art-rock pulskog sastava Freaktion) te kao dokaz da biti mlad ne znači biti nedovoljno zreo. O tome možda najbolje svjedoči uvodna pjesma Dvije kave s mlijekom u kojoj indie kvintet Slow Cured zvuči toliko kompleksno, nadahnuto i usvirano da vam se čini kako je riječ o sastavu s najmanje pet snimljenih albuma, a ne o grupi srednjoškolaca (i jedne srednjoškolke) u početnoj fazi karijere. Sjednite, pet.